Na pitanja što je uzrokovalo krizu izvoza u Hrvatskoj te koje je rješenje, prisutnima je na tradicionalnom događanju „Zrinski – četvrtkom" odgovorio poznati gospodarstvenik, gospodin Ivan Miloloža.

27. listopada 2011., na našoj je Visokoj školi održana javna tribina na temu „Zašto slabi hrvatski izvoz".

mr.sc. Ivan Miloloža, predsjednik Vijeća članica Hrvatske udruge poslodavaca i većinski vlasnik „Munje d.d" , je kao vlasnik jedne od najvećih tvrtki-izvoznica u zemlji, osoba koja je na svom poslovnom putu upoznala sve prepreke hrvatskog izvoza, za kojeg smatra i da je jedan od relevantnih načina da se Hrvatska izvuče iz krize.

Uz objektivnu kritiku poteza svih dosadašnjih državnih vodstava, nekoliko je puta naglasio kako ne pripada nijednoj političkoj struji te ponudio rješenja izlaza iz kriznog stanja.

Gospodin Miloloža je svoje predavanje započeo, i zaključio, s rečenicama za koje smatra da su osnovna misao vodilja gospodarskog razvoja: „Snaga, moć, ugled i standard svake zemlje prvenstveno ovisi o industrijskoj razvijenosti, a industrijska razvijenost ovisi o stupnju znanosti. Obveza znanstvenih institucija je da kreiraju perspektivu gospodarskog razvoja."

Predavanje je simbolično podijelio na tri dijela kako bi slikovito prikazao poziciju hrvatskog izvoza.

Prva se faza odnosi na upoznavanje sa stanjem hrvatske proizvodnje i izvoza u vrijeme Jugoslavije i do 1992.godine, s iscrpnim statistikama i ponekim anegdotama, čime je osigurao potpunu pažnju svih prisutnih. Kao osnova obilježja političkih i gospodarstvenih obilježja tog vremena navodi socijalistički sustav privrede, višestranačje, krizu političkog sustava, nepostojanje tržišne ekonomije i otežan izvoz roba iz inozemstva. Rezultat takvih okolnosti, u kojim se izvoz odvijao, kako navodi: „preko Beograda, putem vanjskotrgovinskih kuća i barter aranžmana" , a u vrijeme raspada tržista SSSR-a, Jugoslavije i drugih, reflektirao se na izvoz hrvatskih izvoznica.

Druga se faza odnosi na period osamostaljena Hrvatske, vrijeme od 1992. do 2000. godine. Kao zanimljivost, gospodin Miloloža navodi kako je u vrijeme rata, do 1995., zemlja bila u suficitu izvoza te dodatno intrigira prisutne konstatacijom: „..benzin je bio tri i pol kune, tada smo imali puno manje televizora, puno manje svega... plaće su nam bile puno manje. Imali smo na godišnjoj razini, u toku rata, do Oluje 1995.godine, uvijek na platnom spisku preko 120.000 vojnika, imali smo preko 100.000 izbjeglica, nikad se nije dogodila nestašica .Imali smo proizvodnju koja je zadovoljavala hrvatske potrebe, imali smo izvoz koji je bio u suficitu i nismo bili dužni."

Na tvrdnju koja je izazvala manji žamor, spremno je dao i odgovor: „Postojala je odgovornost, postojale su navike koje nisu bile slične današnjim navikama i još se nije dogodila tajkunska privatizacija", pritom naglasio kako se: „... još uvijek vrtio kotač razuma, nije bio kotač pomodarstva." te zaključio porukom studentima: „Najgore je kad loši đaci počnu pisati udžbenike i držati predavanja."

Razdoblje od 1995. do 2000. godine u Hrvatskoj obilježava značajan rast uvoza i pad izvoza, deindustrijalizacija, rast tečaja kune čime je „osiguran" skuplji izvoz, i kako gospodin Miloloža zaključuje, primjenjuje se pogrešan ekonomski model neoliberalizma. Istovremeno druge zemalje u tranziciji bilježe rast. Kao dodatnu otegotnu okolnost, navodi problem zaduživanja stanovništva: „Zbog slabog tečaja kune, nama je postalo sve jeftino."

Kao najveću pogrešku tadašnjeg vodstva navodi konstatacije koje tvrde kako je Hrvatskoj dovoljno sunce i more te joj nije nužna industrija.

Treću fazu, koja se odnosi na period od 2000. do 2010. godine, karakterizirao je drastičan pad izvoza i porast uvoza. S promjenama na političkoj sceni početkom novog tisućljeća, očekivale su se promjene na gospodarstvenoj sceni. Gospodin Miloloža se stavlja u položaj onih koji su imali jednaka očekivanja: „...tko god je bio u realnom biznisu, očekivao je da će prevladati razum, da će nam se početi mijenjati ekonomski model, da ćemo iz onog najcrnjeg neoliberalizma krenuti u nešto što je u interesu privrede."

Iako je došlo do određenih pomaka kada se Hrvatska otvara po pitanju investicija, ocjenjuje se kako nije došlo do znatne promjene ekonomske politike pri čemu je prodaja banaka dovela Hrvatsku u stanje najvećih kamata na svijetu, a po pitanju konkurentnosti Hrvatska zauzimamo 84. mjesto. Kritički se osvrnuo i na prodaju INE. Smatra kako je Hrvatska napravila veliku pogrešku gubitkom mogućnosti statusa povlaštene nacije sa Rusijom, prodajom Ine Molu, pri čemu si je Srbija, prodajom Gaspromu, osigurala upravo status povlaštene nacije. Hrvatska je pritom „isposlovala" 17% carine, za razliku od Srbije čija stopa iznosi 1%. Takvim ugovorima, smatra gospodin Miloloža, izgubili smo sva tržišta na kojima nas nije trebalo predstavljati; tržišta Rusije, tržišta od Baltika do Egejskog mora i drugih.

2008. godinu, predavač naziva godinom „loma" privrede te kritizira pristup otvorenog tržišta navodeći kako nijedna zemlja svijeta zapravo nema otvoreno tržište jer sve štite svoje proizvode i svoj narod te sam pojam ocjenjuje kao „demagogiju multinacionalnih kompanija".

Statistički prikaz izvoza u ovom desetljeću, gospodin Miloloža ocjenjuje kao prikaz „tragedije hrvatskog izvoza". Usporedio je stanje izvoza Hrvatske i Slovenije iz 1989. kada je Hrvatska imala suficit izvoza od 7% te 2009. s deficitom od 60%. Slovenija u današnje vrijeme ima, po glavi stanovnika, četiri puta veći izvoz u odnosu na Hrvatsku.

Razloge konstantnog pada izvoza, zaostajanja gospodarstva i rasta izvoza drugih zemalja u tranziciji, pronalazi u: „nekonkurentnosti proizvoda, 'skupoj državi', nefleksibilnim zakonima i tromoj administraciji".

Osnovni razlog nekonkurentnosti proizvoda u „skupoj državi", pronalazi u nekonkurentnosti rada i nekontroliranim socijalnim pravima. Konstataciju je slikovito dočarao: „...možete kruha neimati, ali državi morate platiti porez. Kada vama duguje država i kada vam plati u roku 180 dana, vi ste sretni i kamata na tih 180 dana je 6%. Kada ne platite državi u roku od 8 dana, kamata vam je 17%" . Suma navedenog, zaključuje Miloloža, dovodi do preskupog proizvoda.

Gospodin Miloloža nikako nije htio prikazati Hrvatsku kao zemlju koja nema budućnosti, potkrijepivši to ponuđenim rješenjem za izlaz iz situacije stagnacije izvoza, a s time i iz krize, defininrajući Hrvatsku kao zemlju „pametnih i radišnih" ljudi.

Rješenje trenutnog stanja vidi u: „potpunoj reformi privrede u svim segmentima, reindustrijalizaciji zemlje, rastu izvoza, sniženju troškova proizvodnje, smanjenju poreza, konkurentnosti gospodarstva, proizvodnji održivih izvora energije (solarnoj, vjetro energiji, opremi za preradu otpada, solarne elektrane)". Budućnost vidi u obnovljivim izvorima energije, nazivajući 21. stoljeće „dobom ekologije".

Osvrnuo se i na pitanje MMF-a pri čemu je konstatirao kako Hrvatska ne treba MMF jer: „...ima dovoljno pameti da svoje probleme riješi sama" i nastavlja: „MMF ne daje sredstva za sanaciju proračuna niti daje sredstva za poticanje proizvodnje, već vas natjera da konsolidirate svoju bilancu. Konsolidacija bilance nije konsolidacija hrvatskih tvrtki."

Tribinu je zaključio prof.dr.sc.Boris Pirjevec, zahvalivši gospodinu Miloloži na gostovanju te se složio s ključnom konstatacijom kako rješenje svih problema leži u našim rukama. Profesor Pirjevec je otvorio raspravu i pozvao sve prisutne da gospodinu Miloloži postave pitanja.

Koliko je predavanje bilo iscrpno i potkrijepljeno statističkim podatcima, dovoljno govori komentar Milana Gavrovića, poznatog ekonomskog komentatora: „Gospodin Miloloža mi je toliko simpatičan da ću ga ostaviti na miru."

Uz šaljivi komentar gospodina Gavrovića, cijenjenom predavaču postavljena su i intriganta pitanja, među kojima je pitanje: „Zašto je odbijao ponuđena mjesta ministra gospodarstva?". Gospodin Miloloža pritom odgovara kako mu ministarskim mjestom nisu obećane i „slobodne ruke" te slikovito dodaje: „Da bi igrali nogomet, i za svađu, potrebno je dvoje...ne možete se sami sa sobom svađati. "

Pitanje na koje je gospodin Miloloža opširno odgovorio bilo je i: „Ako čovjek na vašoj poziciji ne može ništa promijeniti, kako možemo mi promijeniti?" . Odgovor je uslijedio upravo na primjeru ove tribine, gdje gospodin Miloloža ukazuje na suočavanje s problemima: „Počinje se mijenjati svijest..." te zaključuje: „...možemo podijeliti samo onoliko koliko možemo zaraditi..."

Profesor Pirjevec je zahvalio prisutnima na dolasku te iskoristio priliku i najavio sljedeće predavanje u okviru događanja „Zrinski – četvrtkom" , 24.11.2011. godine u 18:30 sati.

Gost, sljedeće, osme tribine, je gospodin Guste Santini, a održat će predavanje na temu: „Porezna reforma i hrvatska kriza".